Giovanni Fumi je rođen 1849. u Veneciji, gdje je i završio likovnu akademiju. U Rijeku dolazi 1883. zajedno sa suprugom, također slikaricom Amalijom.
Po dolasku u Rijeku reklamira se kao slikar i dekorater, specijalist za slike na staklu i svili, koji odlično izvodi imitaciju mramora i drva te veoma brzo postiže zapažen uspjeh. Odmah po dolasku angažiran je na oslikavanju stropa velike sale u Gradskoj vijećnici (Municipij) gdje je u iluzionističkim štukaturama naslikao riječki grb ukrašen dekorativnim elementima. Otvorio je 1886. svoju botegu, tj. besplatnu školu crtanja za obrtnike. Autor je brojnih portreta javnih osoba i riječkih građana (Portret grofice Szapary, Portret oca Kiseljaka, Giuseppe Verdi, Portret Cezara Akačića, Portret Ossoinacka), marina, veduta i pejzaža. Sudjeluje na Nacionalnoj izložbi u Rijeci 1891. kao jedini predstavnik riječkih umjetnika. Naročito je bio angažiran kao dekorater zidnih mozaičnih i slikanih prizora za mnoge privatne i javne prostore (Mala dvorana Tvornice duhana, nekadašnje Tvornice šećera; Hotel Europa, Hotel Sušak, Teatro Fenice, Filodrammatica, Narodna čitaonica na Korzu, mauzolej Ploech, mauzolej Gorup, Casino patrioticco, poslije Narodna čitaonica, kavana Bukovnik poslije Hotel Deak, odnosno Dom sindikata, Škola za dječake na Dolcu, ljetnikovac obitelji Ružić, Pomorska zaklada “Sveti Nikola”). Često je angažiran I za izradu oltarnih pala.
Tragično je preminuo u svojoj 51. godini od posljedica frakture lubanje nakon pada sa skele dok je freskama ukrašavao vilu Rühr na Orehovici. Sahranjen je na groblju na Kozali, a nadgrobni spomenik koji prikazuje klonulog slikara s paletom pred štafelajem s portretom supruge Amalije, izradio je poznati kipar i Fumijev prijatelj, Ivan Rendić (1902.).
U fundusu Pomorskog i povijesnog muzej Hrvatskog primorja Rijeka čuvaju se četiri njegove slike: intimni portret supruge Amalije (PPMHP 114557) izveden u pastelu, portret grandioznih dimenzija Giuseppea Verdija (PPMHP 107136) izrađen 1899. naslikan za potrebe riječkog kazališta, a prigodom obilježavanja šezdesetgodišnjice maestrova umjetničkog rada. U najuspješnija djela dosad poznatog riječkog opusa možemo svrstati baš pejzaže iz fundusa Muzeja: Motiv iz Lopače (PPMHP 122001) iz 1991. te sliku ogromnih dimenzija Zalazak sunca na laguni u Veneciji (PPMHP 123661) iz 1898. godine.
Literatura:
Marijan Bradanović i Ivan Topolovčan, Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama, u: Problemi sjevernog Jadrana 18 (2020), str. 133-158
Theodor de Canziani Jakšić, Dekorativno fasadno slikarstvo u Rijeci, Državni arhiv u Rijeci, 2001.
Daina Glavočić, Građanska likovna kulturu Rijeke u 19. stoljeću, u: Tragovi građanske tradicije - Zbornik radova s kolokvija Riječka građanska kultura 19. stoljeća, Rijeka, 2020.
Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju, u: Ars Adriatica 3/2013., str. 175-192.
Boris Vižintin, Umjetnička Rijeka XIX. st., slikarstvo – kiparstvo, ICR, Rijeka 1993.
Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 186-106.
Izvori:
Fond HR-DARI-275 (K-4), 1070, str. 225