PPMHP 114512: Case bombardate • Bombardirane kuće
Inventarna oznaka
PPMHP 114512
Naslov
Vrsta/Naziv
Materijal/Tehnika
Opis
Pogled na kuće u Supilovoj ulici i uglovnicu, kuću Penso, koje su oštećene i djelomično srušene u bombardiranju na kraju Drugog svjetskog rata. Kuću Penso je 1909. projektirao Venceslao Celligoi kao četverokatnicu. Uz nju je prislonjena masonska kuća Sirius. Autor slike je Romolo Venucci (Rijeka, 4. veljače 1903. – Rijeka, 2. kolovoza 1976), jedan od najvažnijih i najplodonosnijih riječkih slikara. Rođen je u doba kada je Rijeka, kao dio Austro-Ugarske Monarhije i razvijeni lučki grad bila na vrhuncu svoje moći te mjesto u kojem su svoj dom, u potrazi za poslom, pronalazili mnogobrojni doseljenici iz svih krajeva velike države. Tako je i Romolov otac bio Čeh iz Mađarske (Wnoucsek), a majka Slovenka. Odrastajući u multinacionalnoj i multikulturnoj sredini, u obitelji s izrazitim umjetničkim sklonostima, uz brata blizanca Rema, sestre Elenu, Wilmu i Galateu te najmlađega Abdona, Romolo se rano, još kao dječak, opredijelio za slikarstvo. U Budimpešti 1923. upisuje Zemaljsku ugarsku kraljevsku višu umjetničku školu te dolazi u doticaj s tadašnjim umjetničkim tendencijama. U međuvremenu, nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1914.–1918.) raspala se Austro-Ugarska Monarhija, a Rijeka se našla na vjetrometini raznih političkih previranja koja su rezultirala aneksijom grada Kraljevini Italiji. Povratkom u Rijeku nakon studija Venucci se aktivno uključuje u umjetnički život grada. Prvi put izlaže 1927. godine na Drugoj međunarodnoj izložbi sa žarkom željom da „izopači“ tadašnji ukus, da poduči (Riječane) gledati na nov način jer nova umjetnost ne može slijediti tragove prošlosti (Daina Glavočić, Romolo Venucci 1903. – 1976., Moderna galerija Rijeka, Rijeka 1993., str. 24). Venucci smatra da nova umjetnost mora koristiti izražajna sredstva svoga vremena. On je temelji na jednostavnosti, dinamici i osobnom, autohtonom izrazu. Svoje slikarstvo smatra emotivnim, a gradi ga na na tri osnovna postulata: iluzionistička umjetnost je lažna, umjetnost je osobna ispovijed stvaraoca i emocija koja dolazi od objekta prenosi se na gledaoca koji treba biti u mogućnosti spremno prihvatiti taj umjetnički čin. Venucci je svoj puni izraz ostvario u međuratnom razdoblju (1929. ─ 1939.) kroz futuristički (kubistički) konstruktivizam, kada njegovo stvaralaštvo proizlazi iz samog predmeta, odnosno uzbuđenja izazvanog njegovom biti ili pokretom. Tijekom pedeset godina dugog slikarskog puta, Venucci u nekoliko navrata svjesno modificira svoj stil, ali ostaje prepoznatljiva ekspresivnost izraza. Ni u poslijeratnom stvaralaštvu Venucci ne odustaje od vlastite umjetnosti, ali je sukladno osobnom umjetničkom programu prilagođava vremenu (jednako kao i tridesetih godina); to je ona ista potreba za „podučavanjem“ i uranjanjem u stvarnost, samo s drugačijim rezultatom. U svojoj izuzetno dugoj i plodnoj umjetničkoj karijeri izlagao je na mnogobrojnim izložbama u Rimu, Genovi, Firenci, Udinama, Varesu, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu, a ostvario je i četiri samostalne izložbe. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima Godišnje nagrade grada Rijeke (1972.) i Ordena rada sa srebrnim vijencem predsjednika SFRJ (1969.) za svoj umjetnički i 25-godišnji pedagoški rad.
Zbirka
Smještaj
