Jedan od rijetkih obiteljskih portreta u fundusu Muzeja prikazuje mušku i žensku osobu u dobi od sedamdeset godina i djevojčicu. Točnih podataka o podrijetlu slike nema. Najvjerojatnije je riječ o slici koja je predstavljena javnosti na velikoj umjetničkoj izložbi u Rijeci 1893. godine kao "Portret dalmatinske obitelji", a pripadala je imućnoj riječkoj obitelji Randić, podrijetlom iz Kostrene. Tom prigodom izloženo je više od 400 umjetnina, uglavnom slika starih majstora koje su bile u vlasništvu bogatih građanskih obitelji iz Rijeke i okolice. Slika se ponovno spominje tek 1946. godine kao dio inventara Gradskog historijskog muzeja – Museo historico cittadino, koji je kao prvi sljednik Musea Civica djelovao kratko vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata. Put same umjetnine je neizvjestan, ali da je mijenjala vlasnike, svjedoče preinake uočene tijekom konzervatorsko restauratorskih radova. Prije radova slika nije imala nikakvih natpisa. Radovima su detektirani naknadno preslikani natpisi i skraćivanje slike kako bi se osigurala simetrija djela. Predočeni detalji i rekviziti nisu slučajno naslikani, oni su tu kako bi prenijeli priču koju ćemo donekle pokušati rekonstruirati. Sliku su naručili djed i baka za uspomenu svojoj unuci. Rukavice u rukama i prsten pečatnjak na lijevoj djedovoj ruci svjedoče o tome da je on bio imućna, ugledna i pouzdana osoba. Baka je nježna i osjetljiva, a njezina bijela marama navješćuje suze i skori kraj. U centru njihova života i same slike nalazi se djevojčica koja u desnoj ruci drži karanfil, simbol čiste i nesebične ljubavi. Okićena je biserima koji predstavljaju suze, ali su istovremeno i simboli ljepote, ljubavi i sreće. Oko vrata nosi karakterističan nakit mediteranskog kulturnog kruga – ogrlicu od koralja, koja je štiti od oluja i munja, čini i uroka, čak i napada samog vraga. Vjerovalo se naime da taj nakit štiti od prirodnih i neprirodnih opasnosti te se on javlja i kao snažan protektivni talisman za bebe i malu djecu. Nekad se koraljna ogrlica vješala o kolijevku novorođenčeta kako bi odagnala svako zlo od djetešca, a osim kao nakit koristila se i kao termometar budući da je pri povišenoj temperaturi mijenjala boju. Narodi koji nisu tako lako mogli doći do koralja taj su običaj prilagodili na taj način da su u istu svrhu upotrebljavali običnu crvenu vrpcu. Da je u našem primjeru bila riječ o uglednoj obitelji, svjedoče i dimenzije slike. Naime prije industrijske proizvodnje samo su se u izuzetnim prilikama upotrebljavala rijetka i skupa platna širega tkanja, od 7 ili 8 kvarata, odnosno 110 ili 127 centimetara. Izrada slike većeg formata od jednog komada platna, bez šava vidljiva na licu slike, bila je povlastica imućnijih naručitelja, među kojima su i naručitelji našeg portreta dimenzija 103 × 109 cm.
Leandro Bassano (10. lipnja 1557 – 15. travnja 1622), poznat i kao Leandro dal Ponte, bio je talijanski umjetnik iz grada Bassano del Grappa, sin Jacopa Bassana i mlađi brat Francesca Bassana. Osnovna znanja stekao je u radionici svoga oca, koju je i preuzeo kada je Francesco otišao u Veneciju. Nakon očeve smrti i bratova samoubojstva vodi radionicu u Veneciji. U slikarstvu slijedi tradiciju svoga oca u realizaciji sakralnih djela, ali je također postao poznat i kao portretist.