Porodica Zmajić potječe iz Korčule. Poimence se prvi put spominju Vinko Smaich i njegova žena Katarina Ragusin1696. godine. Vinko III. Zmajić dolazi 1797. u Bakar, gdje se ženi Antonijom Medanić. Njihov sin Bartol Benedikt Zmajić nakon završena pravnog studija radi prvo u Bakru, a potom pri riječkom guberniju. Od 1861. do 1868. veliki je župan Riječke županije. Dugogodišnji je zastupnik i grada Bakra u Hrvatskome saboru. Zahvaljujući svojim zaslugama, uzdignut je u red viteza i baruna (1855. i 1876). Velik je rodoljub, vatreni ilirac i prijatelj I. Mažuranića i J. J. Strossmayera. Iz braka s Anom, kćeri svojega strica Marka Antonija Zmajića, brodovlasnika iz Odese, imao je dvojicu sinova. Dok se stariji sin Ivan (1861–1904) posvetio vojnoj karijeri, mlađi je sin Vinko (1870–1920) poput oca studirao pravo.
Vinko Zmajić je potom obnašao razne dužnosti u Kotarskoj oblasti Sušak. Bio je kraljevski vladin povjerenik s titulom savjetnika. U razdoblju od 1913. do 1918. godine Vinko Zmajić Svetoivanski obnašao je dužnost velikog župana Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Za života je bio odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa I. i viteškim križem Leopoldova reda te komendatorskim viteškim križem sv. Grgura.
Oženio se na Trsatu 09.11.1905. s Leokardijom Bačić koja je bila kćerka sušačkog gradonačelnika Hinka Bačića. Imali su sina Bartola mlađeg (1907.-1984.).