PPMHP 107146: Portret Andrije Ljudevita Adamića
Inventarna oznaka
PPMHP 107146
Vrsta/Naziv
Materijal/Tehnika
Opis
Andrija Ljudevit Adamić (Andrea Lodovico Adamich; Rijeka, 29. studenoga 1767. – 31. listopada 1828.) bio je sin poduzetnika Šimuna i Ane Adamić. Još u mladim godinama istakao se uspješno braneći svog oca kod cara Josipa II. Naime, Šimun Adamić bio je krivo optužen da je zatajio blago koje je pronašao prilikom obnove kapele sv. Martina u Martinšćici kako ne bi platio porez, te je bio zatvoren u crikveničkom kaštelu na temelju svjedočenja četrnaest svjedoka. Kasnije je Šimun oslobođen optužbe, a likove svojih lažnih svjedoka isklesane u kamen dao je postaviti ispred svoje kuće na Fiumari. Danas se Adamićevi svjedoci nalaze u fundusu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja i izloženi su u Lapidariju Muzeja. Koncem 18. stoljeća, Andrija Ljudevit Adamić boravio je u inozemstvu, osobito u Francuskoj, Španjolskoj i Turskoj, a u Beču je polazio trgovački studij. Nakon povratka, radio je kao asistent arhitekta Antona Gnamba i bio nositelj nekih značajnijih gospodarskih projekata u Rijeci i okolici. U javnosti se pročuo po savjetima pri izgradnji kupskog kanala, kada je upozoravao zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca da je projekt neizvediv. Jedan je od glavnih inicijatora izgradnje novog žitnog puta (Lujzinska cesta) prema nacrtima generala Filipa Vukasovića, završena za vrijeme francuske uprave. Za vrijeme Napoleona (1809) jedan je od dvadeset i dva municipalna savjetnika, 1821. vodi deputaciju Riječana na poklonstvo caru Franji I. u Ljubljanu, 1822. član je regnikolarne deputacije u Veroni. Zajedno s Antunom Mihanovićem član je hrvatske deputacije na Državnom saboru ugarskih zemalja 1825. u Požunu, gdje po naputku Hrvatskoga sabora dijele Plan osnivanja privilegiranog trgovačkog društva na latinskom i mađarskom jeziku, koji ne nailazi na veće zanimanje, te samostalno piše Eszre Vételek, podsjetnik o tome kako da se unaprijedi mađarska trgovina prema Jadranskom moru.
U vrijeme i nakon francuske vladavine Andrija Ljudevit Adamić posvetio se trgovini osobito kao brodovlasnik te je radio i na pokretanju parobrodarske linije Rijeka-Boka Kotorska. Osim toga, jedan je od najzaslužnijih za donošenje plana proširenja riječke luke i gradnje nove luke pred gradskim vratima. Godine 1814. postao je britanski konzul u Rijeci te se bavio izvozom drva za potrebe britanskih brodogradilišta. Tih je godina kupio i mlin Lučicu na Rječini gdje su bili začeci buduće tvornice papira, čija proizvodnja počinje 1823. Jedan je od najbogatijih riječkih građana. U Mrzlim Vodicama posjeduje manufakturu stakla, a na Sušaku mlin i tvornicu papira, vodi trgovačko poduzeće Adamić, na starom groblju na Kalvariji posjeduje rasadnik topola kojima su se pomlađivali nasadi topola na Školjiću, uz Rječinu i u Rečicama. Od 1802. godine vlasnik je vile desno od Kaštela, od 1807. kuće s vinogradom i šumom lovora kod Sv. Andrije, a od 1816. kuće zvane Rotonda.
I u kulturnom životu Rijeke odigrao je veliku ulogu. Vlastitim je sredstvima izgradio novo kazalište koje je otvoreno 3. listopada 1805. godine, 1806. otvara “Casino”, a od 1801. godine radi na osnivanju stalnog gradskog orkestra.
Elisabetom Barcich oženio se 13. siječnja 1788. te je s njom imao desetero djece: sinove Adama, Leopolda, Prima i Seconda te kćeri Mariju, Christinu, Reginu, Andrianu, Giovannu i Barbaru. Nakon njegove smrti, 1834. godine car Franjo I. dodijelio je status ugarskog plemstva njegovim sinovima Leopoldu i Primu.
Kako bi se odužio svome slavnom građaninu gradsko vijeće je za svečanu salu Municipija naručilo izradu njegovog portreta od poznatog riječkog slikara Giovannija Simonettija.
Zbirka
Smještaj
