PPMHP 123098: Svjetionik na Mlaki
Inventarna oznaka
PPMHP 123098
Naslov
Materijal/Tehnika
Opis
Svjetionik na Mlaki prvotno se nalazio na vrhu riječkog lukobrana (tada lukobran Marije Terezije). Podignut je 1884. prema projektu Luigija Burgstallera. Prvi signal poslao je 26. studenog 1884. godine, a uključio ga je riječki guverner Augusto Zichy. Zbog opasnosti od slijeganja lukobrana demontiran je i 1894. premješten na početak Baračeve ulice. Tijekom 1933. po treći put je pomaknut kada je prema projektu Andrea Bayera postavljen na trokatnu svjetioničarsku zgradu i ojačan armiranim betonom. Autor crteža je Romola Venucci (Rijeka, 4. veljače 1903. – Rijeka, 2. kolovoza 1976), jedan od najvažnijih i najplodonosnijih riječkih slikara. Rođen je u doba kada je Rijeka, kao dio Austro-Ugarske Monarhije i razvijeni lučki grad bila na vrhuncu svoje moći te mjesto u kojem su svoj dom, u potrazi za poslom, pronalazili mnogobrojni doseljenici iz svih krajeva velike države. Tako je i Romolov otac bio Čeh iz Mađarske (Wnoucsek), a majka Slovenka. Odrastajući u multinacionalnoj i multikulturnoj sredini, u obitelji s izrazitim umjetničkim sklonostima, uz brata blizanca Rema, sestre Elenu, Wilmu i Galateu te najmlađega Abdona, Romolo se rano, još kao dječak, opredijelio za slikarstvo. U Budimpešti 1923. upisuje Zemaljsku ugarsku kraljevsku višu umjetničku školu te dolazi u doticaj s tadašnjim umjetničkim tendencijama. U međuvremenu, nakon završetka Prvoga svjetskog rata (1914.–1918.) raspala se Austro-Ugarska Monarhija, a Rijeka se našla na vjetrometini raznih političkih previranja koja su rezultirala aneksijom grada Kraljevini Italiji. Povratkom u Rijeku nakon studija Venucci se aktivno uključuje u umjetnički život grada. Prvi put izlaže 1927. godine na Drugoj međunarodnoj izložbi sa žarkom željom da „izopači“ tadašnji ukus, da poduči (Riječane) gledati na nov način jer nova umjetnost ne može slijediti tragove prošlosti (Daina Glavočić, Romolo Venucci 1903. – 1976., Moderna galerija Rijeka, Rijeka 1993., str. 24). Venucci smatra da nova umjetnost mora koristiti izražajna sredstva svoga vremena. On je temelji na jednostavnosti, dinamici i osobnom, autohtonom izrazu. Svoje slikarstvo smatra emotivnim, a gradi ga na na tri osnovna postulata: iluzionistička umjetnost je lažna, umjetnost je osobna ispovijed stvaraoca i emocija koja dolazi od objekta prenosi se na gledaoca koji treba biti u mogućnosti spremno prihvatiti taj umjetnički čin. Venucci je svoj puni izraz ostvario u međuratnom razdoblju (1929. ─ 1939.) kroz futuristički (kubistički) konstruktivizam, kada njegovo stvaralaštvo proizlazi iz samog predmeta, odnosno uzbuđenja izazvanog njegovom biti ili pokretom. Tijekom pedeset godina dugog slikarskog puta, Venucci u nekoliko navrata svjesno modificira svoj stil, ali ostaje prepoznatljiva ekspresivnost izraza. Ni u poslijeratnom stvaralaštvu Venucci ne odustaje od vlastite umjetnosti, ali je sukladno osobnom umjetničkom programu prilagođava vremenu (jednako kao i tridesetih godina); to je ona ista potreba za „podučavanjem“ i uranjanjem u stvarnost, samo s drugačijim rezultatom. U svojoj izuzetno dugoj i plodnoj umjetničkoj karijeri izlagao je na mnogobrojnim izložbama u Rimu, Genovi, Firenci, Udinama, Varesu, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu, a ostvario je i četiri samostalne izložbe. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima Godišnje nagrade grada Rijeke (1972.) i Ordena rada sa srebrnim vijencem predsjednika SFRJ (1969.) za svoj umjetnički i 25-godišnji pedagoški rad.
Zbirka
Smještaj
Pravo korištenja
