Viktor Emanuel III. Savojski (Vittorio Emanuele Ferdinando Maria Gennaro di Savoia), kralj Italije (Napulj, 11. 11.1869. – Aleksandrija, Egipat, 28. 12. 1947.). Otac mu je talijanski kralj Umberto I. Savojski, majka Margareta Savojska. Po rođenju dobio je titulu napuljskog princa. Bio je oženjen crnogorskom princezom Jelenom Petrović-Njegoš s kojom je imao petero djece. Okrunjen je 1900., nakon očeva ubojstva. Kada je započeo Prvi svjetski rat, Italija je isprva ostala neutralna, unatoč tome što je bila dio Trojnog saveza (Aliansa). U travnju 1915. Italija je potpisala tajni Londonski ugovor kojim se obvezala ući u rat na strani sila Antante. Ekonomska depresija koja je uslijedila nakon Prvog svjetskog rata dovela je do ekstremizma što je uzrokovalo političku nestabilnost koju je iskoristio Benito Mussolini. Za vrijeme Marša na Rim 1922. odbio je proglasiti izvanredno stanje i povjerio je mandat za sastav vlade Benitu Mussoliniju. Podržavao je imperijalističke vojne pohode i prihvaćao naslove cara Etiopije (1936.-43.) i kralja Albanije (1939.-43.) koje su mu ti pothvati donijeli, a nije se usprotivio ni ulasku u rat na strani Njemačke 1940.
Kada je postalo jasno da ratna događanja vode k porazu Italije, dovodeći u pitanje i opstanak dinastije, u srpnju 1943. smijenio je i uhitio Mussolinija. Nakon objave primirja, pobjegao je 9. 9. 1943. na područje pod savezničkom okupacijom. Pod stalnim pritiskom antifašista, pokušavajući spasiti dinastiju, abdicirao je u korist sina Umberta II., ali je to učinio tek 9. 5. 1946., pred plebiscit kojim su u lipnju Talijani izabrali republiku. Uzeo je titulu grofa od Pollenza i sa suprugom otišao u egzil u Egipat, gdje je i umro.
Talijanski slikar Gennaro Villani ( Napulj , 1885 - Napulj , 25. prosinca 1948 ), naslikao je prema fotografiji iz 1922. godine portret kralja kao starijeg, sijedog muškarca s brkovima u generalskoj uniformi. U desnoj ruci drži kapu, a u lijevoj rukavice. Villani je jedan od značajnijih napuljskih slikara. Kao mladi umjetnik započeo je slikarsku karijeru, ubrzo stekavši naklonost tadašnjih likovnih kritičara. Njegov autoritet dosegao je vrhunac te je bio pozivan na najvažnije umjetničke događaje svog vremena, u Italiji (izložbe u Milanu, Napulju) i inozemstvu (Versailles, Monako, Santiago de Chile, San Francisco, Bruxelles, Milanu i Napulju. Bio je omiljeni učenik Michelea Cammarana, kao i Gaetana Esposita i Vincenza Volpea, uspješno je živio i radio između Italije i Francuske. Boravio je i radio u Parizu od 1912. do 1914. Dugi niz godina obnašao je nastavničku katedru na Akademijama u Lucci i Napulju. Bio je pozvan izlagati na svim venecijanskim bijenalima svog vremena, na najprestižnijim „Salonima“ u Parizu te na Kvadrijenalu u Rimu i Torinu.