PPMHP 114540: Bogorodica s Djetetom • Mariae Auxiliatrix Christianorum • Marija Pomoćnica
Inventarna oznaka
PPMHP 114540
Vrsta/Naziv
Materijal/Tehnika
Opis
Prikaz Blažene Djevice Marije je, uz prikaze Isusa Krista, jedan od najčešćih motiva u kršćanskoj umjetnosti. Iako počeci njezinog štovanja i prikazivanja sežu u same početke kršćanstva, pravi zamah mariologija dobiva u znaku borbe katoličkih zemalja s reformatorskim pokretom. Tada se kao obrana Marijine božanske prirode pojavljuje čitav niz ikonografskih tipova Marije zagovornice i pomagateljice vjernicima u raznim životnim nedaćama i obrani kršćanstva od nevjernika. Jedna od najmasovnijih, možemo reći i globalno raširena pobožnost, naročito krajem 17. i tijekom 18 st. vezana je uz kult Marije Pomoćnice (Mariahilf) koja se ikonografski identificira s Cranachovim ikonografskim tipom Bogorodice s djetetom Isusom u naručju, a razvila se pod habsburškim utjecajem (Pietas Austriaca) u srednjoeuropskim zemljama gdje se časti kao zaštitnica katoličke vojske i naroda u sukobima s protestantima i osmanskom vojskom, ali i kao zaštitnica od kuge, gladi i drugih nevolja. Tu pobožnost šire samostanski redovi, prvenstveno franjevaci i kapucini te brojne bratovštine. Najznačajniji centri koji su privlačili brojne hodočasnike bili su Passau, Innsburck, Beč i München. Iz tih centara širila se izrada kopija i grafičkih prikaza Marije Pomoćnice u tri osnovna tipa: tip Passau s velom preko Marijine glave, tip Innsbruck s velom koji pokriva glave Marije i Isusa te bečki tip s habsburškim krunama na Isusovoj i Marijinoj glavi. Uz te osnovne tipove razvijaju se i brojne lokalne varijante koje variraju u boji i dekoraciji odjeće, odnosno prikazu nimbusa iznad glava Marije i djeteta Isusa. Najrašireniji je tip pasovska Marija Pomoćnica, naročito u graničnim područjima Habsburške Monarhije prema Osmanskom Carstvu, pa tako i na području Hrvatske. Slika Marije Pomoćnice iz fundusa Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja otkupljena je 1947./48. od kostrenjanke Valerije Medanić i stilski pripada Passau tipu. Riječ je o uljanoj slici na bakrenom limu manjeg formata koja je namijenjena osobnoj pobožnosti, a nastala je prema grafičkom predlošku iz prve polovice 18. stoljeća. Slika Madone s Djetetom, alias Marije Pomoćnice, donosi uobičajenu, prepoznatljivu ikonografsku shemu. Na tamnoj pozadini ističe se, blago zakrenut udesno, dopola vidljiv lik sjedeće Bogorodice u čijem krilu stoji razigrano, s boka prikazano malo Dijete koje se lijevom nogom oslanja o Majčino krilo, a desnu je, u raskoraku, prebacilo preko Majčine lijeve ruke kojom ga ona pridržava. Marija, pogleda uprtog u gledatelja, sva u zaštitničkoj gesti, nagnula se puna sjete nad Isusa, obgrlila ga i blago naslonila svoju glavu na Djetetov obraz, dok se ono jednom rukom drži oko njezina vrata, a drugom joj miluje bradu. Duga, gusta, plava Marijina kosa rasula se u blagim valovima preko lijevog joj ramena, izvirujući ispod prozračnog vela kojim joj je zastrta glava i čelo sve do ruba obrva. Bogorodica je odjevena u plavkasto-zelenu haljinu širokih, zlatnom tkaninom postavljenih rukava ispod čijih bogatih nabora proviruju uski rukavi. Ispod haljine Bogorodica nosi bijelu, laganu košulju koja pokriva četvrtasti otvor dekoltea i proviruje ispod manšeta uskih rukava haljine. Rub prozirne košulje ukrašen je tamno izvezenim zvjezdicama. Bogorodica je ogrnuta raskošnim tamnocrvenim, grimiznim plaštom koji u bogatim naborima, skoro u cijelosti pokriva njezinu haljinu. Iako je Bogorodica, umjesto hitona i maforiona, sada odjevena u haljinu po renesansnoj modi, boja njezine odjeće prati bizantski ikonografski pratip sa usustavljenim kanonom boja. Plava boja haljine ukazuje na Marijino djevičanstvo i prisustvo božanskog duha, zlatna je simbol dostojanstva i časti, a crvena majčinske ljubavi i trpljenja. Međutim, prikaz malog Isusa ikonografski je daleko odmakao od svog pratipa. Dok bizantski prikazi odjećom i likom ističu božansku prirodu Isusa, od 13. st. u zapadnoj se umjetnosti, pod utjecajem monaških redova počinje naglašavati njegova ljudska priroda i Isusovo se tijelo sve više otkriva da bi se u renesansi i posvema razotkrilo. Isusova nagost ima višeznačne korijene u kršćanskoj doktrini (Steinberg 1996). Otkrivajući golo Djetetovo tijelo renesansni umjetnici transponiraju evanđeosku poruku utjelovljenja “I riječ je postala tijelo” (Iv 1,14, Novi Zavjet i Psalmi 1993: 136) što ubrzo postaje omiljena tema u prikazu Bogorodice i Djeteta.
Zbirka
Smještaj
